Tanja Stupar Trifunović: Ovdje je najveći urednik bio sam život

Tanja Stupar Trifunović, istaknuta bh. književnica i dobitnica Nagrade Evropske unije za književnost, poznata je po romanima, pričama i poeziji prevedenim na više od deset jezika. Autorica je romana „Satovi u majčinoj sobi“ i „Duž oštrog noža leti ptica“, zbirki poezije i grafičkog romana, a njene knjige nagrađivane su prestižnim priznanjima u regionu i šire.

Pored svoje bogate književne karijere, urednica je knjige „Nisam savršena“, u kojoj je radila korekcije i prilagođavala priče 44 autorke, čija iskustva osvjetljavaju različite aspekte ženskog života i pritiske savršenstva. Sada govori o motivaciji da se uključi u projekat, izazovima rada sa autorkama, ali i o sopstvenom odnosu prema ideji savršenstva i poruci koju o njoj želi prenijeti.

Motiv za učešće u projektu?

Čovjek se s godinama navikne da mu je sve teže učestvovati u projektima s kojima se na neki način ne može saživjeti, koji nisu neka vrsta istine za njega, da tako kažem. Tako da je ovaj projekat za mene negdje bio – istinit, korespondirao je s nekim mojim unutarnjim osjećanjem i s mislima koje su me možda godinama opsjedale u vezi s tim kako se osjećaju žene, kako percipiraju sebe, kako se ponašaju unutar društva i zajednice, i kakva je ta zajednica prema njima.

To je nešto što bi bila ona glavna spona – ta vrsta osjećanja da nikad možda nismo dovoljno dobre, s jedne strane, i s druge strane truda da budemo dovoljno dobre, da se uklopimo u neku poželjnu sliku. I mislim da je to jedno dosta teško opterećenje i nekako je projekat ciljao, da tako kažem, u tom pravcu i bavio se time i to je bila ta spona koja je bila odlučujuća da prihvatim da budem dio ovog projekta.

Prva pomisao na temu „Nisam savršena“?

Koliko god ta poruka „Nisam savršena“ izgledala na prvu jednostavna, svakodnevna, trivijalna čak ili uobičajena, u suštini je jako važna i u suštini žene rijetko kad dobijaju dozvolu da ne budu savršene ili da ne budu idealne ili da odstupe od očekivanja.

Suptilno ili grublje, nama se nekako od djetinjstva nameću dosta drugačije poruke – da budemo pristojne, da ne budemo preglasne, da pazimo kako se smijemo, sjedimo, jedemo… Uglavnom se sve te poruke koje se odnose na ponašanje, izgled mnogo češće upućuju djevojčicama i sve to, koliko god se činilo bezazleno i sitno, godinama ostavlja traga na ženama i ta poruka postaje unutarnja i mislim da su rijetke žene koje kad negdje idu ili imaju neko dešavanje neće stati pred ogledalo i uvijek, kao nekim povećalom, tražiti neke mane, tražiti nešto što treba popraviti.

Dakle, u ženama nekako postoji taj poriv da popravljaju sebe?

Pa da, mogli bismo to tako sažeti, da su žene kao neka vrsta majstora koji neprestano popravljaju sami sebe i da ih to vremenom umori. Taj umor najčešće stigne s godinama i onda, to je pomalo i šaljivo, ima ta anegdota kako oko 40. ili poslije 40. ona je odjednom neka druga žena. Naprosto, ona nije neka druga žena, nego se sve to skupilo i kod žena se javlja ta vrsta samosvijesti i nepristajanja više da stalno sebe popravlja u skladu sa svijetom, okolinom, očekivanjima, nego da nekako čuje i svoj unutarnji glas i dopusti sebi da ne bude uvijek savršena.

Zašto je važna poruka „Nisam savršena“?

Mislim da je u suštini u ženama jak taj poriv i poziv da se nešto popravi, da stalno nešto popravlja, pogotovo u vezi sa sobom, i to je jedna vrsta opterećenja i tereta, a i poruka „Nisam savršena“ je suprotna poruka ili poruka koja kaže da je u redu nekad ne biti savršena, da si i dalje to ti, da si i dalje dobra, da si i dalje ok, da si u redu, da si prihvaltljiva, i da ne moraš uvijek odgovarati nekoj vrsti ideala.

Ta poruka šalje rasterećenje, šalje olakšanje, šalje jedno odobravanje da budemo naprosto ono što jesmo, i da to što jesmo uključuje i da smo nekad super i da nekad nismo toliko super u vezi sa nečim i da smo nekad i tužne i neraspoložene i ne izgledamo možda kako bi željele izgledati u tom trenutku i da je to takođe u redu.

Najveći izazov u radu sa autorkama?

Bila sam, zapravo, pozitivno iznenađena! Čini mi se da je ova tema baš pronašla žene, s obzirom na to da većina žena nije imala ranije iskustvo pisanja. Nekoliko njih jesu književnice i njima, naravno, nije bio problem napisati priču na temu.

U tom smislu je bilo iznenađujuće, čak i zanimljivo, mene je iznenadio kvalitet priča, kažem, kad se radi o osobama koje nisu imale prethodno iskustvo pisanja. Tako da sam nastojala imati što manje intervencija i ohrabrivati ih da to zaista budu njihove autentične priče i da one zaista sebi dopuste i tu literarnu nesavršenost, ali čini mi se da je ovdje najveći urednik i srećom veći umjetnik od mene bio sam život, samo njihovo unutarnje osjećanje i sama saživljenost, njihova sposobnost da se povežu sa tom pričom, jer su pune i vlastitog iskustva u vezi sa tematikom.

Da li se neka priča izdvojila?

Ostalo mi je puno priča, zapravo. Čitav žamor imam u glavi, koji bi glasio: „Nisam savršana zato što mi to govore, zato što smatraju da žena to ne može, zato što imam velika stopala, zato što imam velik nos ili nekakvu bolest, pa se ne osjećam u tom kontekstu dovoljno ženstveno“

Znači, to je čitav dijapazon iskustava i priča – od tragičnih, gdje žene ostaju bez dijelova tijela, oboljevaju i onda se herojski nose s tim. To je isto bila stvar koja me jako potresla, pogodila i gdje sam bila iznenađena koliko žene pokazuju snage i spremnosti da se nose sa najtežim situacijama.

Onda, tu su priče o ženama koje su postale, recimo, piloti, koje su rušile predrasude o tome da žene nešto ne mogu, pa su dokazivale svojim radom i postignućem da one to zapravo mogu. Sve su to redom žene koje su pomicale granice; liječnice, humanitarne radnice…

Čini mi se da su mi sve priče ostale u glavi, sad kad se krenem prisjećati, to je cijelo jedno mnoštvo ženskih glasova koje dokazuje da puno toga može i pokazuje puno hrabrosti u vezi sa tim i to je sve ono što je mene, dok sam čitala knjigu i radila na tim pričama, kao talasi onako zapljuskivalo i negdje i hrabrilo, pomagalo, mijenjalo u meni neke trenutke, jer svi mi zapadamo u te trenutke malodušnosti, možda gubitka snage, posustajanja, umora…

Najljepša strana ove knjige?

Pa sigurno je najljepša strana ove knjige ta, uslovno rečeno, ljudska ili emotivna strana, ta strana gdje se susrećemo sa stvarnim životnim pričama koje su autorke podijelile s nama.

Mislim da je ova knjiga značajna zato što ima tu tendenciju i ideju da uspostavi neku vrstu dijaloga i sa drugim ženama. I ne samo sa ženama. Možda i sa cijelim društvom, da čuje tu poruku žena, da nekako osvijesti taj segment i naravno da se uključi u dijalog na samu temu.

Za koga je knjiga „Nisam savršena“?

Sam naslov kaže „Nisam savršena“ i u tom smislu nekako na prvu uvijek pomislimo da je to knjiga za žene i ciljna grupa negdje jesu žene, iskustva su ženska. Ali bilo bi mi zapravo krivo da se priča zatvori tu, nekako da bude samo za žene, mislim da je značajna i za djevojčice, mlade žene, one što tek postaju žene, i da je zapravo značajna i za muškarce.

I sve te teme, koliko god nam se činile kao „ženske“, na prvu, zapravo bi bilo podsticajno da i muškarci čitaju knjigu jer bi bolje razumijevali žene i sve ono kroz šta prolaze i čitav dijapazon njihovih različitih iskustava i načina na koje se nose s tim. Pa i onog što možda prećute i onog kad im je teško govoriti o nekim svojim iskustvima, tako da mislim da je dragocjena za sve.

O vlastitom (ne)savršenstvu…

Kad razmišljam o savršenstvu kao ideji i toj težnji, ja sam, naravno, kao i svi upadala u klopku i želju da budem savršena u nečemu ili da budem bolja, bolja i bolja, a nekako sam cijeli život bila pomalo nespretna, smotana. Istovremeno sam težila da sve što radim bude što bolje, i jednom sam nešto radila i nešto sam se spetljala i to je na kraju super ispalo i onda je moja kćerka rekla: „Pa, mama, nemoj toliko da brineš, ti si savršeno nesavršena!“

I to je meni ostalo kao neka vrsta i poruke samoj sebi u takvim situacijama, jer naravno imam tu težnju kad nešto radim da to bude što bolje, da stojim iza toga, da mi nije neprijatno stajati iza tog što radim, a s druge strane često mi se desi, kao i svima, čitav splet nekih nespretnih ili smiješnih okolnosti, tako da neke stvari kad nešto radim izgledaju i komično, na primjer kad kuvam, ali na kraju sve bude dobro, jela budu ukusna, ovako u književnosti, kad pišem, isto knjige budu u redu iako ja imam te svoje procese i strahove – neće ništa uspjeti, ništa nije dobro.

Poruka mlađim generacijama…

U suštini, kad nešto radite i kad se tom predate i kad u to uložite svoje emocije, svoju snagu, svoja osjećanja, vjerujete u to, čak i ako vam se proces čini smiješan, nespretan, bizaran, sa usponima i padovima, na kraju će on imati svoj rezultat i on će biti često bolji nego što očekujemo zato što smo ga hranili tom svojom vjerom, snagom i energijom.

U tom smislu je najvažnije ne odustajati, istrajati u onome što se radi, a savršenstvo je više kao neka težnja i treba ga shvatati kao neku vrstu smjernice. Kao što znakovi stoje pored ceste da bi nas usmjeravali, a ne da se uhvatimo slijepo i držimo za njih, tako i ta ideja da nešto treba biti savršeno treba biti neka vrsta smjernice, a ne nikako nešto što će nas zakucati i čvrsto držati na jednom mjestu.