Jasminka Vučković je žena koja vjeruje da je savršenstvo u jednostavnosti; u odnosima koje gradimo sa ljudima, životom i onim što radimo. Kao direktorka Fonda solidarnosti „Duša djece“, ali i jedna od autorki u knjizi „Nisam savršena“, kroz svoje iskustvo i priču podstiče nas da preispitamo šta znači biti savršen/a u svijetu koji nam često nameće nerealna očekivanja.
Kako biste definisali savršenstvo?
Mislim da je to ustvari odnos s ljudima, odnos prema životu i odnos prema onom što radimo, odnos prema ljudima oko sebe. Da tu možda možete pokušati tražiti savršenstvo, a ne u licu, ne u mršavosti, tijelu i nečemu što ti je jednostavno priroda dala tako kako jeste.
Šta Vas je motivisalo da podijelite svoju priču u knjizi „Nisam savršena“?
Ta neka želja da podstaknemo mlade na razmišljanje, da ih podstaknemo svojim pričama na to da sve što vide od Facebook stranica raznih, Instagrama… to je „fake“. Niko se ne prikazuje u lošem izdanju. To su, uslovno rečeno, presavršene priče i meni često presmiješne. Ono, sve nam je dobro, sve nam je divno. Šta je s nama? Zašto mi ne možemo da pričamo o tome da imamo probleme?! Zašto lažemo, zašto konstantno živimo glumu?! I samim tim to učimo i mlađe generacije.
I šta mi onda poručujemo mladima?
Da negdje, otprilike, teže ka tome da sa 19 godina voze bijesan auto. Do bijesnog auta treba doći! Recimo, ja sam generacija koja je odrasla u stanu od 56 kvadrata, nas četvoro sasvim normalno, ništa nam nije falilo. Nas dvije smo studirale, završile fakultete, dolazili su gosti, dešavale su se fešte i zabave. A vi sad imate mlade ljude kojima je to ono „Jao, to je jako malo, mislim, ispod 70 ne pričamo“. I to se mora završiti i riješiti sa 22-23 godine. Naravno, na čiji teret? Znači, roditelji su ti koji nekako ne daju mogućnost djeci da se iskažu i pokažu i da se dokažu u nekom drugom segmentu života.
Za koga je, znači, ova knjiga?
Za roditelje, koji vaspitavaju djecu, da i oni shvate da njihova djeca ne moraju nužno nešto imati ili raditi kao druga, već da svojim ponašanjem treba da pokažu da su najbliže savršenstvu time što su dobri drugari, što dijele i dobro i zlo sa svojim drugarima. Isto tako, zaista treba naći neki put kako doći do mladih djevojaka i objasniti im da su one savršene samim tim što postoje i da im u 25 godina njihovog života apsolutno ništa ne treba mijenjati.
Kakve su reakcije Vaših bližnjih na knjigu?
Prvo su svi bili oduševljeni formatom, načinom kako je knjiga urađena, ilustracijama. Naravno, sve su pregledali prvo. A onda su, većina onih koji su ušli u dubinu i pročitali, rekli da su oduševljeni.
Koja priča je na Vas ostavila poseban utisak i zašto?
Oduševila me priča Nikoline Friganović, znači tako sam se od srca nasmijala. Kao glumica, svaki put me oduševilo kako izgleda i svaki put me oduševila ta neka transformacija koju je ona u mogućnosti da napravi i, znači, nikad u životu nisam pogledala u njena (nesavršena) stopala, o kojima piše u svojoj priči.
A postoji li neka žena koja Vas inspiriše i kojoj se divite zbog njene hrabrosti u prihvatanju nesavršenosti?
Imam jednu, ona je isto pisala svoju priču. Anđelku Stupar. I genijalno mi je to što je ona rekla da je savršena i da osjeća nesavršenost samo zbog toga što mora da piše o tome. Jer, zaista, ako nekoga vidim kao savršenu osobu, vidim nju. Ne zbog njenog fizičkog izgleda, nego zbog topline, energije, ljubavi, razumijevanja koje ona pokazuje ne samo u svom okruženju i u svojoj porodici, nego i prema meni, koja sam starija od nje. Znači, ja od nje učim.
Kada ste pomislili da ovaj naš zajednički projekat ima smisla?
Ono što je meni bilo divno, a vjerujem da toga ima i da će vam to reći i druge žene koje su pisale priče – moja prijateljica koja živi u Instanbulu je naručila knjigu i poslala mi fotografiju „Stigla je knjiga u Istanbul“ Moja sestrična koja živi u Lisabonu mi je rekla: „Tetka, molim te, kupi mi knjigu“, moja prijateljica iz Zagreba je naručila knjigu, moja rodica u Švedskoj je naručila knjigu. Mislim da je to ogromno bogatstvo i da je to nešto što ste uspjeli, nije to moja priča, nego su ih sve priče zaintrigirale, cijeli format i priča uopšte o tome. Negdje ste začačkali, izgleda, baš nešto što žulja veliki broj žena.
Šta biste poručili djevojkama koje možda osjećaju pritisak da budu savršene?
Da jesu savršene! Da jesu savršene samim tim što su zdrave, što su u mogućnosti da pomognu drugim djevojkama, znači da jednostavno puste to što u sebi nose da izađe van. Da je njihov osmijeh sasvim dovoljan da pokrije svaki nedostatak, ukoliko one misle da ga imaju. Da nema ništa ljepše nego nasmijana žena.
Ilustracija: Jelena Žilić
Naručite svoj primjerak na našem shop-u.