Aquariusov projekat „Nisam savršena“ izraz je potrebe da se žene ohrabre da napuste zlokobnu mantru o savršenstvu koja se ženama nekad suptilnije, a nekad i manje suptilno prenosi kroz generacije. Nijedna od nas nije odrasla, a da nije dobila gomilu uputa šta bi trebala, šta je poželjno, šta je „za žene“, a šta nije. I kojoj taj oštar kalup u koji se treba uklopiti, da bi zadovoljila neki nepisani, ali usmeno prenošeni standard, nije „odsjekao“ neki aspekt ličnosti. Kao u „Pepeljugi“, neke cipele su nam bile premale, ali su nas tjerali da ih nosimo, jer trpljenje vodi ka nekom imaginarnom princu/cilju, makar usput pogubile prste. Kako je to odlično primijetila Elena Ferante u svom tekstu „Čak i danas, nakon jednog vijeka feminizma, ne možemo da budemo potpuno svoje“, ženi ide u udio da slijedi generacijama kodiranu mjeru od strane muškaraca i da joj bude saobrazna, da ne prekorači granicu koja je odvodi u po nju kobni svijet onog „previše“ koje je diskredituje iz svijeta poželjnog i zamišljenog ideala žene.

U praksi ta težnja instalirana u svaku od nas vodi obilju hiperadaptiranih prvo djevojčica, a kasnije žena. To slatko izobilje učtivosti, šarma, topline, popustljivosti i ugađanja svima obično eksplodira poslije četrdesete, kada se godine trpljenja i oglušivanja o vlastitu ličnost pretvore u bolno i hronično nezadovoljstvo i balon savršenstva pukne. To je ono opšte mjesto kad se svi pitaju šta joj je sada odjednom, a nije odjednom. Ferante u već pomenutom tekstu poentira: „Žene žive okružene stalnim protivrječnostima i neodrživim naporima.“

Ovaj projekat je zamišljen kao jedan mali iskorak motivisan idejom da kroz lične priče ponudi razumijevanje kojeg manjka i preduprijediti „pucanje“, a ono se može zaustaviti samo ako dođemo do njegovog korijena, ako promijenimo poruke koje šaljemo djevojčicama, ako ih naučimo da ne moraju biti taoci nemogućeg, nego pulsirati životom svog stvarnog bića koje odražava sve što ljudsko biće nosi u sebi, a ne reflektuje samo društveno poželjnu i u svojoj srži iskrivljenu i lažnu sliku, jer niko nije savršen i ni od koga nije humano imati takvo očekivanje.

Na tom tragu „Nisam savršena“ je mjesto gdje su sakupljene priče žena koje su se na različite načine oduprle „kalupu savršenstva“ i nisu dopustile da ih zaustavi i svede na neživu ideju. One su pomjerale granice, širile okvire mogućeg i nisu pristajale na floskule da nešto nije za žene, ali prije svega sa sviješću da za takve iskorake nije potrebno biti nadbiće i da takve nesavršene, sa svim ljudskim manjkavostima, zaboravne, umorne, ljute, razočarane, bolesne, mogu ostvariti svoje ciljeve, a da ne odustanu od svoje ličnosti.

I njima su govorili da neće moći letjeti, podučavati, pjevati, liječiti, pisati, odgajati djecu i voditi vlastiti posao, upravljati firmama, ali one su vjerovale da će, i pored svojih mana i strahova, to moći i uspjele su te odlučile da sa nama podijele svoja sitna nesavršenstva, smiješne i tužne trenutke svojih života, svoje greške kojih su se u tom trenutku stidjele, ali su odlučile da ih postiđivanje ne zaustavi, nego da iz grešaka uče i nastave.

Svijet se ne gradi na savršenstvu, nego na učenju i neodustajanju. Greške su često zamajci novih ideja i mogućnosti. One nastaju u hodu i uvode drugačije korake koji nas dovode do novih stvari. A, ko odlučuje o tome koji je hod dobar? Pada mi na pamet kako me, kada sam bila djevojka, tetka tjerala da hodam s knjigom na glavi da ispravi moj hod, jer moje noge previše žure i lete ka vani, jer taj hod nije bio primjeren djevojkama, jer, kako je rekla jedna moja profesorica u srednjoj – hodam kao kauboj, ili moja majka, da hodam kao muško. Mene su boljele te riječi. Šta ću i kud ću stići s tim nelijepim, negracioznim hodom i tim krivim nogama iz kojih je utekla ženstvenost?

Trebalo mi je puno godina da zavolim svoje brze noge koje su me odano nosile po cijelom svijetu, a knjigu odavno ne nosim na glavi, nego u torbi svud sa sobom. Neke druge noge i drugi hod bi mi bili spori, sputavali bi me, ne bih stigla ka svim tim mjestima i ljudima koji nisu gledali u moje noge, nego u mene, i nisu mislili o mom hodu, nego o riječima kojima smo razgovarali o stvarima koje su nam bile važne. Nikad nisam naučila lijepo hodati, ali shvatila sam da to i ne želim, nego želim lijepo govoriti i pisati. Drugi ne mogu znati šta je nama bitno dok se ne usudimo otkriti i reći im to.

Zatekla me je snaga glasova žena u knjizi kada su počele govoriti šta im je bitno, kakav je bio put njihovog samoostvarenja, kako su se suočile sa vlastitim granicama i nesavršenstvom i hrabro nastavile dalje da budu ono što jesu, uprkos sitnim nespretnostima, zamkama društva, bolestima, lošim okolnostima i tuđim i vlastitim predrasudama koje imaju snažnu moć da svežu naše biće u ćorsokak tuđih očekivanja.

Žene čiji su radovi zastupljeni u ovoj knjizi, sa izuzetkom nekolicine, ne bave se pisanjem, one su ljekarke, direktorice, pilotkinje, sportistkinje, profesorice, pjevačice, naučnice, glumice, humanitarne radnice, psihološkinje… To su žene koje aktivno participiraju u društvu i mnoge od njih su svojim radom već obilježile vrijeme u kojem živimo, ali ono što žele podijeliti s vama, i čine to vješto i artikulisano i pored pomanjkanja iskustva u pisanju, nisu njihovi uspjesi, nego njihova ljudska, nesavršena strana, a pokazivanjem nje žele da vas ohrabre i podrže na vašem putu, jer se do ostvarenja ne stiže savršenošću, nego prihvatanjem nesavršenosti kao dijela nas.